Svjedočanstvo: Sada navijam za Isusa

Kao dijete svake sam nedjelje slušao utakmice na radiju, a često i priče starijih o Hajduku iz davnih vremena, kada se još igralo “za gušt”, ponos, za Split. Te su me priče opčinjavale. Zavolio sam nogomet, Hajduk i Hrvatsku do mjere koja se teško može opisati riječima.

Rat, a potom i studij u Americi, to su još više potencirali. Sada kad pogledam unatrag bio je to, kao i svaka druga ovisnost, zapravo bijeg od stvarnosti u neki “bolji svijet”.

Nikada službeno nisam pripadao Torcidi, jer sam se uvijek distancirao od navijača kojima je važnije bilo biti viđen, biti glasan, nego da Hajduk pobjedi. Moje je navijanje imalo samo jednu svrhu, pomoći Hajduku i Hrvatskoj da dođu do pobjede. Međutim, bio sam Torcida svaki put na sjeveru Poljuda, jer masa i navijanje uvijek su postajali jedno tijelo. Sve tvoje tada je prestajalo, a postojalo je samo jedno grlo, samo jedan glas i samo jedan cilj. Kad razmislim sada, uistinu ja nisam bio ja kada bih navijao skupa s drugima, ja sam tada bio navijačka skupina. O Hajduku i reprezentaciji razmišljao sam doslovce svaki dan. Bila je to zapravo moja religija, a usput rečeno svaka navijačka skupina priziva i Božju intervenciju kada klubu krene loše. Torcida na primjer zna pjevati: „O Isuse, na nebesu, daj pomozi bijelom dresu, bijelom dresu, bijeloj boji, oj Isuse, mi smo tvoji!“ Pjevao sam to iz svega grla, najčešće u zadnjim minutama utakmice i najčešće bez učinka.
Navijača je oko mene doista bilo svakakvih. Oni što nisu ni osnovne škole završili bivali bi kolovođe studentima na faksu. Velika većina bila je zaposlena, ali unatoč tome, mnogi su „klošarili,“ i gotovo uvijek opsjedali hotele s igračima, tražeći od njih novac. Ako smo i bili u hotelu, onda bi jedan uzeo sobu, a drugih pet ušlo besplatno. Na stadionu su transparenti i šalovi bivali poput državnih zastava, pa čak i oružja u ratu navijanja.Bili

Rat i nacionalizam bile su dvije okosnice našeg navijanja koje je najčešće ponižavalo suprotnu stranu i završavalo nasiljem prema njima i redarima. Iako sam bio zaposlen i uspješan u svome poslu, nogometna groznica me držala po čitav tjedan, a vikendima bi kulminirala u urnebesnom navijanju, provodima i litrama jeftinoga pića. Za navijača je uvijek postojao kod časti, i ja sam bio svjedokom da je to bio najsvetiji kod. Međutim isto tako sam viđao i kako bi se taj kod gazio. Mnogo ljudi vjeruje da jako puno njih traži način da ventilira nasilje i agresivnost. To je dijelom istina, jer je nasilje vrlo prisutno u navijanju. Ja vjerujem da mnogi od njih traže pripadnost i bijeg iz stvarnosti za koju misle da joj ne pripadaju ili da nije pravedna, a tek kada su zajedno, smatraju se jačima od zakona, što onda dovodi do nasilja.

Svojim sam načinom života zadao mnoge nevolje svojoj obitelji. Znao sam se buditi na mjestima na kojima nisam znao kako sam tu dospio, preživio sam mnoge pijanke, automobilske nereće, tuče, čak i nekoliko boravaka u pritvoru. Slika moga uhićenja u Sloveniji i dan danas se objavi uz natpise o divljanjima navijača, a Maltu da i ne spominjem. Tek pokoji dobronamjeran prijatelj znao me ukoriti i prizivati pameti, a među njima se isticao Kristijan, kolega s posla, koji je znao reći da me sam Bog čuva. To sam doista i sam osjećao. Ipak i dalje bih, svaki ponedjeljak, nakon iscrpljujućeg vikenda vezao kravatu i uredno radio svoj posao. Bio je to pravi “dvostruki život” povezan jedino mojim prepričavanjima vikend dogodovština kolegama kojima sam bio jako zabavan i “poseban”. Imao sam svoju publiku i repertoar. Preuveličavao sam priče, činio ih zanimljivijima i tako postao jako popularan. Unatoč svemu tome osjećao sam se prazan. Niti buka stadiona, a niti sva tapšanja po ramenu nisu mogla zatomiti moje vapaje za istinskim ispunjenjem.

Bili  2Godinama me Kristijan nagovarao da pođem s njim u crkvu, a da će on zauzvrat poći na utakmicu sa mnom. Godinama bih se ja samo nasmijao, odgurnuo ga riječima ili rukom. Smatrao sam se katolikom, a on je bio tek neki “sektaš”. Pred Božić, bili su to moji posljednji dani u uredu u Zagrebu, jer posao me vodio u Ljubljanu, Kristijan me je još jednom upitao „Hoćeš li doći u subotu u crkvu?“ Bio sam pijan i alkohola i zadovoljstva što idem na novu radnu poziciju, pa sam pristao. U subotu me Kristijan dočekao na pragu svoga doma u papučama i umjesto u crkvu uveo u stan gdje se okupljao njihov molitveni tim. Bio sam ljut i razočaran, no on me posjeo između sebe i naše kolegice koja se obratila koji mjesec ranije. Bijes me prolazio dok sam slušao njihovu pjesmu, molitve, smijeh. Narednih dana doživio sam napade od Zloga, ali i izbavljenje od Boga. Povjerovao sam u Isusa i doista sve čemu sam se nekada rugao sada mi je postalo dragocjeno. Život mi se sasvim promjenio, osjećaj punine, radosti i to da sam voljen od Oca ispunja me svakim danom sve više. Isprazne zabave i priče to nisu mogli.

Nogomet?

Za mene su sada najnormalniji navijači oni koji pogledaju utakmicu na tv-u i na koje ishod ne utječe toliko, već mogu u dobrom raspoloženju provesti ostatak večeri. Takvih zapravo i nije malo, ali ih nitko ne zove navijačima.

Ako već netko ima potrebu za navijanjem i slavljem, neka bogove nogometa zamijeni Stvoriteljem, jer pismo ne kaže bez veze:

„Hvalit ću Te svim srcem svojim, pred bogovima pjevat ću ti hvale.“ (Psalam 138:1)

 

Preuzeto sa: rijeczivota.hr

Comments

comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *