Tigra spasio Lav iz Judina plemena

Hrubi za netZoran Hrubi sudjelovao je u Domovinskom ratu od jeseni 1991. i bio na nekima od najopasnijih bojišnica diljem naše zemlje. U ratu je dobio čin narednika.

Pet godina kasnije, Hrvatska je bila obranjena od agresije i slobodna, no mnogi su njeni branitelji ostali invalidi. Zoran je bio jedan od njih. Po završetku Domovinskog rata dijagnosticiran mu je PTSP.

Uslijedile su godine depresije, tjeskobe i povremenih izljeva agresivnosti, koji su u nekoliko navrata umalo završili tragedijom. Terapije, liječenja i jake tablete donekle su ublažavale bolest i olakšavale svakodnevicu, no tek je Božjom intervencijom Zoran doživio potpuno iscjeljenje i oslobođenje. Danas se sa zahvalnošću sjeća svega što je Gospodin učinio za njega. Za čitatelje “Karizme” sada je odlučio ispričati svoju životnu priču.

KARIZMA: Zorane, vidim ovdje dvije spomenice Domovinskog rata, jednu od 101. brigade a drugu od Tigrova, kao i kolajnu “Tigar”. Od kada si sudjelovao u Domovinskom ratu i otkud u ovim postrojbama? – U obranu Hrvatske uključio sam se u rujnu 1991. i u HV-u sam bio do travnja 1996. Najprije sam se borio u 101. brigadi, odnosno u Zboru narodne garde (ZNG). Sa 101. brigadom ratovao sam na nekoliko bojišta, od Lasinja i Pokupskog, u obrani Zagreba, pa do Slavonije, gdje sam sudjelovao u obrani Osijeka. No u 101. brigadi nisam se osjećao najsigurnije: kako nije bilo školovanoga hrvatskoga vojnog kadra, često su nas vodili oficiri bivše JNA, Srbi i muslimani. Vladalo je nepovjerenje prema njima, a tom su nepovjerenju pridonosile i povremene veoma opasne i neprofesionalne zapovijedi koje su izdavali. Na primjer, našli bismo se u unakrsnoj vatri između neprijateljskih i hrvatskih vojnika. U takvim je situacijama nemali broj hrvatskih vojnika stradao. Tako sam u prosincu 1991. prešao u 1. gardijsku brigadu – Tigrove.

KARIZMA: Tigrovi su vjerojatno najelitnija brigada HV-a, koja je sudjelovala u svim vojnim akcijama oslobađanja Hrvatske. Da, s Tigrovima sam se najprije jedno kratko vrijeme borio na slavonskom ratištu. Kod Okučana i Novske uspjeli smo zaustaviti JNA i srpske paravojne formacije koje su imale namjeru okupirati unaprijed zacrtana hrvatska područja i uspostaviti granice “Velike Srbije”. U proljeće 1992., kad je JNA napala Dubrovnik, prebačen sam na dubrovačko ratište, gdje je brigada bila pod zapovjedništvom pokojnoga generala Janka Bobetka. Kako je veliki dio Hrvatske tada bio okupiran, a jug Hrvatske praktično odsječen od ostatka zemlje, sam dolazak do Dubrovnika predstavljao je velik izazov. Najprije smo trajektom iz Rijeke stigli u Makarsku. Iz Makarske smo potom krenuli za Dubrovnik u više pravaca. Dio Tigrova i Varaždinske VII. bojne (Pume) krenuo je putem uz more, potiskujući neprijatelja i krčeći si put. Moja je bojna krenula kroz Hercegovinu. Prešli smo Popovo polje, i u istočnoj Hercegovini izbili do Trebinja. Taj je grad bio glavno uporište srpske vojske u istočnoj Hercegovini. Grad smo gledali, ali je zapovijed bila da ga ne napadamo zbog mnoštva srpskih civila koji su ondje živjeli, često kao izbjeglice iz drugih dijelova BiH.

KARIZMA: Pričao si mi o teškim bitkama koje su se vodile u Hercegovini, kao i o tajnosti cijeloga pothvata. Koji ti se događaj iz toga puta za Dubrovnik najviše urezao u pamćenje? – Mnoštvo jezivih i istinski traumatskih događaja ondje sam proživio i, siguran sam, zahvaljujući Bogu, preživio. Sjećam se jedne situacije kad smo bili u selu Žukovica kod Hutovog blata, i kad su nas Srbi napali topništvom: na nas se obrušila kiša granata takvim intenzitetom i u takvu blizinu da je bilo teško znati kamo potražiti zaklon. Jedna je granata pala svega par metara od mene i dvojice mojih suboraca. Išli smo stazom uz koju je bio izgrađen kameni zidić. Granata je eksplodirala točno iza toga zidića. Jedan od mojih suboraca od te je eksplozije oglušio na jedno uho. Tada smo oborili rekord u trčanju na 100 metara tražeći zaklon. Drugom prigodom, nalazili smo se u jednom selu u blizini Trebinja, kad su nas neprijateljski vojnici napali maljutkama – navođenim raketama. Oko mene je sve gorjelo, čule su se eksplozije i zapomaganje ranjenih. Tada je, nedaleko od mene, pogođeno vozilo jednoga generala HV-a, kojom prigodom su izgorjeli njegovi suputnici, a on je izgubio ruku.

Drugom opet prigodom našao sam se u unakrsnoj neprijateljskoj vatri i od metaka me štitio tek niski zid. Naime, jednu smo noć prespavali na otvorenom polju, da bismo se ujutro probudili od snajperske paljbe – po nama. Srpski su položaji bili na svega kilometar od nas, no tek smo ujutro i mi i oni otkrili tu nemilu činjenicu. Jedva sam uspio spasiti živu glavu.

Do proljeća 1993. bio sam na dubrovačkom ratištu, a potom smo prešli na zadarsko zaleđe, na Velebit. Tu je moja bojna bila na položajima oko Tulovih greda. To je položaj na vrhu Velebita s kojeg se kontrolirala cesta iz unutrašnjosti prema Zadru. Taj smo položaj najmanje tri puta gubili i ponovno ga osvajali od Srba. Iz bitaka u zadarskom zaleđu sjećam se kako su nam francuski pripadnici UNPROFOR-a prijetili da će granatirati naše položaje svaki put kad bismo žešće potisnuli neprijatelja prema Obrovcu. Kasnije smo, pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine, ipak oslobodili čitavo to područje u operaciji Maslenica.
KARIZMA: Često se čuje kako se simptomi PTSP-ja pojavljuju tek nakon što se završi rat i vojnik se vrati u normalan, civilni život. Jesi li tijekom rata osjećao nešto što bi ukazivalo na pojavu bolesti? – Da, već tijekom rata dobio sam prve simptome PTSP-ja: agresivnost, autoagresivnost, velike promjene raspoloženja. Kad bih bio na dopustu doma, razmišljao sam samo o suborcima i jedva sam čekao vratiti se u borbu. S civilima koji nisu znali što je prva crta bojišnice s vremenom više nisam imao ni o čemu pričati, niti sam želio biti s njima.

KARIZMA: U ratnim situacijama, kad je smrt bila u blizini, jesi li razmišljao o Bogu? – Iskreno – nisam. Tijekom borbi bio sam zaokupljen snalaženjem da ostanem živ, a za vrijeme kratkih dopusta vrijeme sam provodio opijajući se i koristeći priliku da se, dok sam još živ, dobro zabavim. Nitko od nas nije znao nije li mu to zadnji dopust. Tri psihijatra s kojima sam kasnije razgovarao zaključili su da sam barem osam puta bio u najizravnijoj pogibelji.
KARIZMA: Godine 1994. dogodilo se nešto što te posebno potreslo. – Da, bio sam sa skupinom suboraca na dopustu. Putovali smo za Zagreb i stali u Senj na piće. To je potrajalo. Pili smo i lumpovali u kafiću, i tada je, nesretnim slučajem, jedan od mojih suboraca teško ranjen. Na putu do bolnice je preminuo. Upao sam u teška i sve češća depresivna stanja. Te sam godine prvi put išao na razgovor kod psihijatra, zbog depresije. Depresija, odnosno PTSP koji je već bio dijagnosticiran, kulminirao je 1995. Bio sam na antidepresivima. Stalno sam bio na nekim drugim lijekovima, često novim i još potpuno neispitanim, pa sam se osjećao kao pokusni kunić. Lijekovi koji bi mi koliko-toliko učinkovito pomagali bivali su sve jači i jači. Završio sam na valijumu. Tada su me često opsjedale misli o ubojstvu i samoubojstvu. Još uvijek sam kod sebe držao oružje i nekoliko je situacija umalo završilo krvoprolićem i tragedijom. Pomogao mi je doktor Vukušić, koji bi na poziv iz udruge veterana došao i smirio me.

KARIZMA: Kada si prvi put čuo poruku Evanđelja? – Godina je bila 1997. Preselio sam s obitelji u Karin kod Zadra, i ljudi iz jedne prognaničke obitelji iz Ilače, Josip i Mila, koji su bili vjernici, pentekostalci, svjedočili su mi o Bogu. Rekli su mi da On može riješiti svaku situaciju, pa i moju. Meni je to isprva bilo jako čudno. No ti su ljudi živjeli iskrenim kršćanskim životom i ja sam ih slušao.

KARIZMA: Što te navelo da njihove riječi uzmeš zaozbiljno? – Jednom je moju kćer, Valentinu, koja je tada imala četiri godine, zaboljela glava. Kod te pentekostalne obitelji bio je pastor iz Zadra, Tomislav Čani, koji je ponudio da se pomoli za nju za iscjeljenje. Pristao sam, i nakon molitve, glavobolja je nestala i Valentina je bila zdrava. Ostao sam zabezeknut i počeo razmišljati o njihovim riječima kako Bog i za mene ima blagoslove, i kako ima dobar plan za moj život. Obitelj iz Ilače često nas je posjećivala. Govorili bi nam o Božjoj dobroti i pokazivali je prema nama: bez obzira na moj stav uvijek su bili ljubazni i susretljivi. Vidjeli su sve probleme u kojima smo ja i moja obitelj živjeli: od cigareta i ovisnosti o tabletama do nesretnog braka, no uvijek bi našli riječi ohrabrenja. Napokon su mi, kad sam se već preselio u Zagreb, predložili da pođem u crkvu “Riječ Života”.
KARIZMA: I došao si… – Došao sam. Sestra Mila mi je dala jednu od knjiga pastora Šićka u kojoj sam našao adresu crkve i potražio je. Bila je subota. Kako je na knjizi pisala adresa u Karašićkoj ulici, potražio sam tu ulicu i došao u tu četvrt. No nisam znao da je to samo kontakt adresa i da crkva zapravo nije tu. Tražio sam broj 33, raspitivao sam se o crkvi, no nitko u susjedstvu nije imao pojma o čemu pričam. Odjedanput je pao strašan pljusak i ja sam se vratio doma.
Sutradan, u nedjelju, odlučio sam pronaći crkvu makar padale i sjekire. Čitavu sam obitelj potrpao u auto i opet otišao u Karašićku. Ondje sam se u 8 sati ujutro našao pred vratima obitelji Čulina, koji su me iznenađeni primili. Kad su čuli o čemu je riječ, pomolili su se skupa sa mnom, te nazvali pastora. Te sam se večeri sastao s pastorom Šićkom. Ispričao sam mu o svome životu, o ratovanju i depresijama koje su me mučile. Tada mi je rekao riječi koje nikada neću zaboraviti: “Do sada si ratovao s puškom u ruci, a od sada ćeš na koljenima.” Tada, naravno nisam imao pojma što govori! Ispočetka sam u crkvu dolazio pod tabletama. Znao bih zaspati tijekom službe. No nedugo nakon toga, oko mjesec dana pošto sam pozvao Isusa u svoj život i primio spasenje, sasvim sam prestao s tabletama. Jednostavno sam osjećao da me Gospodin iscijelio. Odmah sam posvjedočio doktoru Vukušiću, koji je bio veoma skeptičan: Rekao sam mu da to što se meni dogodilo želim ispričati i tadašnjem ministru obrane Ivici Pančiću. “Ako to učiniš,” smijao se doktor Vukušić, “Pančić će ti povećati invalidnost sa sadašnjih 40% na najmanje šezdeset! Reći će da si sasvim poludio!”
No da je Božje iscjeljenje u mom životu bilo istinsko i trajno, ubrzo se pokazalo u praksi. U rujnu 1999. umrla mi je žena. Ostao sam sam s troje djece. Skrbio sam za njih i brinuo se o svemu. Svega godinu ranije, takvo bi što bilo nezamislivo: nisam se mogao skrbiti ni sam za sebe. Tako sam živio pune tri godine. Godine 2001. završio sam biblijsku školu u K. C. “Riječ Života, što me je dodatno približilo Gospodinu i ohrabrilo u mom kršćanskom životu. A onda je Gospodin u moj život donio veliki dar: moju sadašnju suprugu Danicu.
Veoma sam zahvalan Bogu za sve što je učinio za mene. Želim mu služiti i volio bih kad bi i drugi, moji suborci s kojima sam nekad branio Hrvatsku, a koji su danas u sličnoj situaciji, upoznali Isusovu ljubav i iscjeljujuću silu. Nekoć sam se borio u najelitnijoj postrojbi hrvatske vojske, čija je krilatica bila “Za Hrvatsku kao tigar”. Sada osjećam da sam u ponajboljoj crkvi u Hrvatskoj, čija bi krilatica mogla biti “Za Hrvatsku za Isusa, kao lav iz Judina plemena.”

Comments

comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.